See other templatesSee other templates

Ukoliko je ocu dijagnosticiran autizam, kolika je nasljedna mogućnost za dijete i ima li je? Da li ta bolest napreduje s godinama ili ne? Je li dovoljan  za kontroliranje bolesti i prikrivanje simptoma sedativ poput Xanaxa ili Heleksa? Mogu li spontano nestati simptomi poput ljuljanja glavom te postoji li mogućnost vježbe i pod nadzorom druge osobe da se takva mimika ublaži?

Poštovana/ni,

Etiologija autizma do danas nije posve razjašnjena. Pretpostavlja se da nije riječ o jednom razvojnom poremećaju, nego nizu sličnih poremećaja kojima su zajedničke temeljna područja oštećenja, u većoj ili manjoj mjeri, te sličnost obrazaca ponašanja. Ovi obrasci ponašanja karakteristični su i za normalan socio-emocionalni razvoj svakog djeteta u dobi od okvirno 6 mjeseci pa do okvirno 18 mjeseci kada dijete razvije vezu s majkom ili drugom osobom koja o njemu brine. Dijete iz različitih razloga može imati zastoj u socio-emocionalnom razvoju i pokazivati autistično ponašanje. Sva ta slična stanja nisu autizam u užem smislu, za procjenu osim autističnog ponašanja važna je procjena autističnog mišljenja i problema na planu percepcije te posebnosti u razvoju govora i naravno, moguća neurološka osnova navedenih problema i pojavnost prije 3. godine života, odnosno 4. kada je riječ o Asperger sy.

Genetskim istraživanjima detektirano je nekoliko stotina gena koji, moguće u različitim kombinacijama, sudjeluju u kliničkoj slici autizma. Isto tako je utvrđen čitav niz potencijalnih okolinskih čimbenika koji doprinose razvoju autizma. Za neke se drži da su samo "upaljači" a da je bitna genetska osnova. I obrnuto, za neke okolinske čimbenike se zna da će doći do izražaja ukoliko postoji genetska predispozicija. Nasljednost autizma gotovo da nije upitna - u nekim obiteljima pojava autizma je i do 100 puta češća negoli u općoj populaciji. Vjerojatnost da će oba blizanca imati autizam ako jedan ima, je 90% kada je riječ o jednojajčanim blizancima, a 60% kada je riječ o dvojajačanim blizancima, pri čemu treba istaći da oba neće imati jednako tešku kliničku sliku autizma (jedan može imati tešku, a drugi biti granični slučaj koji se inače ne dijagnosticira i ne traži posebnu podršku u životu).  No isto tako kada govorimo o nasljednosti autizma, autizam može preskočiti koju generaciju, i pojaviti se nakon recimo dvije generacije ili tri generacije i to ne uvijek pod pravocrtnim nasljeđivanjem (primjerice od oca prateta je vjerojatno imala autizam ili dvije sestrične od kojih jedna ima dijete a druga unuče s autizmom). U istoj obitelji više je izuzetak negoli pravilo dvoje ili više djece s autizmom, no postoje i takvi slučajevi. Braća osoba s autizmom, koliko vidimo u praksi, obično imaju djecu bez znakova autizma.

Rizik nasljednosti autizma postoji, teško je reći koliki je, no može se procijeniti genetskim ispitivanjem. Ono što primjećujemo u praksi i literaturi da je veća vjerojatnost da se se Asperger sy. naslijedi direkno po muškoj liniji (otac -sin), no tada može biti riječ je o manjim razvojnim teškoćama kod oca a nešto većim kod sina i obrnuto. Bilo bi dobro da se posavjetujete s genetičarom i da oba potencijalna roditelja pristanu na genetsku analizu. No nalaz  neće biti 100% jasan, riječ je vjerojatnosti pojavnosti.

Autizam nije bolest već neurološki razvojni poremećaj koji se mijenja kako se mijenja mozak - s odrastanjem ali i sa starenjem. Kod oko 50-60% osoba riječ je o progresivnom razvojnom poremećaju. Dok kod ostalih dolazi do poboljšanja sa odrastanjem, kod 10-20% može se očekivati da će biti profesionalno sposobni i samostalni uz pravovremen i primjeren tretman, no autizam se nikada posve ne izgubi. Najveće teškoće očekuju se u pubertetu i kada se razvija epilepsija, što nije rijetkost da se događa tek u odrasloj dobi. Na sreću epilepsija je prisutna kod svega 30% osoba s autizmom, no oko 50% njih ima značajne neurološke teškoće.

Sedativi slabo pomažu osobama s autizmom i nužno su zlo kada osoba nema primjerenu podršku okoline i nije dostatno i pravovremeno osposobljena za komunikaciju u smislu zastupanja temeljnih potreba i izvještavanja o sebi. Ne postoji lijek koji bi prikrio simptome autizma. Istraživanja pokazuju da su antiepileptici i antianksiolitici korisniji kod autizma nego drugi psihofarmaci. No o istom se trebate posavjetovati sa neurologom i psihijatrom. Oko 60% osoba s autizmom i gotovo 80% osoba s Asperger sy. tijekom života, zbog teškoća komunikacije, neadekvatne podrške te pretjeranih zahtjeva i očekivanja okoline, stekne i dodatne probleme mentalnog zdravlja, a neki se i ozbiljno razbole od nekog od psihičkih poremećaja. Tada je potreban tretman i drugim psihofarmacima.

Što se tiče ljuljanja glavom kao prvo treba utvrditi da li je ono organski uvjetovano ili naučeno ponašanje i čemu služi, koja mu je funkcija. Kada se to definira, onda je moguće naći i primjereni tretmanski postupak za smanjivanje ovog ponašanja. Kod nekih osoba s autizmom koje ujedno pate i od Gilles da la Tourette sindroma koristiti će lijekovi i učenje samokontrole tog ponašanja određenom posturom glave. Kod drugih osoba koje to rade zbog težeg poremećaja senzoričke integracije, koriste se vibrirajući okovratnici. Kod osoba koje to rade rade isključivo radi autostimulacije - uključivanje u strukturirane aktivnosti i primjeren raspored akcije i odmora, značajno smanjuje to ponašanje. Slično će biti korisno i kod osoba kojima je to ponašanje potaknuto velikom anksioznosti kojoj se prepuštaju i bijegu od okoline koja ili nije stimulativna ili je prezahtjevna - kombinacija antianksiolitika i dobro strukturirana okolina i aktivnosti (primjeren stil života), značajno će smanjiti ovo ponašanje. Svako ponašanje ima svoju funkciju, svako ponašanje možemo promišljati kao komunikaciju s okolinom i vid informacije koju osoba daje, svako ponašanje možemo gledati kao reakciju na okolinu i njene zahtjeve. Samo neka ponašanja imaju primarno organsku osnovu, a okolina ih pospješuje ili smanjuje. 

Go to top
JSN Boot template designed by JoomlaShine.com