See other templatesSee other templates

Moj dječak ima 21 mjesec i fizički je napredan i zdrav, međutim mene muče neka odstupanja od ostale djece u njegovom ponašanju. Možda ga previše uspoređujem sa ostalom djecom ali zaboli me svaki put kad mi priđe neko dijete i kaže: teto, on neće da se igra, ja ga zovem a on ništa. Već sa godinu dana je počeo malo nešto mrmljati, sad ima poprilično razvijen govor, doduše koristi neke svoje izraze za nešto npr. oblak je kak, ali ja ga razumijem i snalazimo se.. Prohodao je sa godinu dana i jako je spretan i oprezan, još nikad nije pao... Odaziva se na ime, poslušan je, kad mu kažem da mi nešto donese on to uradi. Igra se pretvaranja npr. hrani bebu, daje joj vode... Jako je vezan za mene i to me bas muči, neće minute bez mene da bude, strašljiv je i boji se svakog pa tako i djece... Kad sam počela primjećivati da se najviše voli sam igrati, počela sam ga voditi po igraonicama, po gostima gdje ima djece i primjetila sam da mu treba puno vremena da se privikne i moram ja biti uz njega, i onda se tek počne igrati ali sve sa nekom dozom straha da ga ne bi ko ozlijedio. Do nekih 16 mjeseci mu je omiljena igra bila da vrti točkiće na autićima, sad legne na pod i gura auto i posmatra točkove kako se vrte, ili daljinski ili maramice svejedno. Primjetio je da se ja bunim na tu njegovu igru, pa kad hoće da nešto radim s njim, zove me mama i brzo legne na pod, jer zna da ću ga onda pokušati s nečim drugim zabaviti... Mislila sam da to radi zato što mu je dosadno, jer je uvijek sam sa mnom, ali i kad imamo goste i kad je s djecom on sebi nađe prostor na podu i jednostavno se isključi. Slabiji mu je kontakt očima i uvijek me vuče za ruku i govori ovo kad nešto hoće, ali ne pokazuje prstom pa ja od hrpe igračaka koje ne može dohvatiti sam, moram jednu po jednu njemu vaditi... Mlatara šakom dok hoda ili nešto radi prstima, nekad gleda u stranu dok hoda ili dok se vrti u krug, ali to je sve nešto kratkotrajno i vidjela sam da to sva djeca rade... Bila sam kod pedijatra i rekla svoje brige, međutim ona mi kaže da autistična djeca ne osjećaju strah, a on je počeo plakati čim je vidio pedijatricu, prepoznao ju je jer je nekoliko dana prije primio vakcinu od nje. I da ga pustim da odrasta i da se igra kako on želi, da je rano da me upucuje psihologu itd... Ali meni je ta sumnja na autizam stalno u glavi i stalno ga posmatram i analiziram, molim vas da mi kažete svoje mišljenje koje jako poštujem... unaprijed hvala

Draga majko,

Vi osjećate da je Vaš dječak drugačiji... i to je ono što je najvažnije u ocjeni da li Vaš dječak treba krenuti u proces razvojne procjene, kasnije i dijagnostike ili ne. Vaš osjećaj se razvija na temelju promatranja i uspoređivanja Vašeg dječaka s drugom djecom te traženjem objašnjenja u dostupnim tekstovima na tu temu. Kada bi svaka mama imala znanje, svijest i pristup kao Vi, onda bi mnoga djeca s razvojnim teškoćama bila ranije detektirana, dobila ranu intervenciju i mnoga od njih bila spremnija za školovanje i kasniji život. Bilo bi manje djece koja imaju teškoća u učenju, bilo bi manje psihički bolesnih osoba, invaliditet mnogih osoba bio bi manji. Jer kao što i sami vidite, pedijatri nisu dostatno educirani za ovu problematiku i ne primjećuju rane znakove razvojnih teškoća ukoliko nisu fizičke prirode ili povezane s narušenim zdravljem ili doista jako vidljiva odstupanja.

Sami ste otkrili neke znakove autističnog ponašanja kod njega, ali i razvojna obilježja koja se ne uklapaju u sliku tipičnog autističnog ponašanja. Po Vašem opisu Vaš dječak razvija ekspresivan govor i ima dobar receptivan govor, no sumnjate da je možda njegov govor malo osebujan. To nije rijetkost i problem ukoliko je prolazna faza u usvajanju pojedinih glasova, postaje problem ukoliko dijete razvija svoje izraze i ne usvaja one specifične za materinji jezik, odnosno ne imitira ili barem pokušava iskrivljeno imitirati govor okoline. Nemojte ga naglašeno ispravljati, ali pokušajte mu u takvim situacijama reći - da, to je oblak. Vaš dječak je sklon repetitivnim igrama ali pokazuje elementarnu simboličku igru - igru pretvaranja, to je jako dobro i to treba poticati, primjećivati i hvaliti, usmjeravati u promjene iste igre, kasnije i složenije oblike iste igre. Ono što primjećujete kao problem je velika vezanost uz Vas, strah od nepoznate okoline i nesigurnost u susretu s osobama i djecom s kojom nije blizak, povlačenje ili strah. On se boji udaljiti od Vas i treba Vas kao sigurnost. On je u fazi vezivanja za majku i moguće je da se tu razvijaju neka manja odstupanja - teško je procjeniti samo na temelju ovog Vašeg opisa. Treba procjeniti kako se ponaša kada Vi odlazite, kada ostaje sam, kada se vraćate... Važno je znati tko ga čuva kada Vas nema, kako se ponaša s tom osobom itd. On bi trebao da se paralelno igra s drugim djetetom, no kako Vi kažete obično se tada isključuje posebno ukoliko Vi niste stalno uz njega - to bi trebalo detaljnije procijeniti, vidjeti da li nakon nekog vremena kada se zaigra zaboravi na Vaše prisustvo ili ga stalno traži, da li se zainteresiran igrom druge djece počinje prostorno udaljavati od Vas.  Njegovo lijeganje na pod može biti sastavni dio igre, ali kao što ste i sami primjetili može biti vid isključivanja iz socijalne okoline. Preosjetljiva djeca kao što je Vaš dječak često će na taj način smanjivati svijet kojeg vide i kojeg doživljavaju opasnim. Često vođenje na različita mjesta i kod različitih ljudi, susreti s više ljudi i posjete kod kuće, moguće da su preizazovni za njega jer još nije stekao bazičnu sigurnost. On ih treba, ali dozirano. Slabiji kontakt očima, ne pokazivanje željenog objekta, mahanje rukicom ili igra prstima... mogu biti znakovi autističnog ponašanja, no nisu dovoljni pokazatelji. Trebalo bi procjeniti kako reagira na pojedine podražaje, kako se igra s Vama, odnosno da li postoji uzajamni odnos s Vama vezano uz neki objekt i kako on u tome sudjeluje itd.

Vaš dječak je još premali da bi se bilo što moglo tvrditi, a posebno samo na temelju opisa ponašanja. On je spretan ali osjetljiv, napredan a opet pomalo poseban. Moguće je da postoje vanjski okolinski razlozi za njegovu osjetljivost ili je jednostavno osjetljivije dijete po temperamentu, a moguće je da su to prvi znaci razvojnog, možda i neurološkog odstupanja. Zasigurno su prisutna manja odstupanja u emocionalno-socijalnom razvoju, moguće i u razvoju govora. Naredni mjeseci i godine pokazati će da li je on samo osebujno dijete ili će ta odstupanja postajati sve izraženija i jasnija. Mnogi će Vam reći da pretjerujete, savjetovati Vas da pričekate da se vidi u kojem smjeru će ići razvoj... Ja ću Vam reći: čini se da osjećate potrebu i otiđite psihologu i /ili defektologu specijaliziranom za rani razvoj i napravite razvojnu procjenu, na temelju nje ako treba krenite u rani tretman. Alternativa je krenuti u dijagnostički proces, no doista je rano za postavljanje dijagnoze. Pa ipak postaviti će se sumnja ili otkloniti sumnja na nešto. Mislim da ste na dobrom putu i da će Vaš posebni dječak jednog dana biti sretan u društvu svojih vršnjaka u vrtiću i u školi. Samo postoji jedna velika prepreka, nažalost nije lako naći stručnjaka za rani razvoj i rani tretman.       

Go to top
JSN Boot template designed by JoomlaShine.com